Svježe ljetno jutro razlilo se po obroncima uspavanih proplanaka zavičaja. On je ležao na leđima sa pogledom u beskrajne daljine horizonta. Iz daljine, jedva čujno a ipak jasno i prepoznatljivo, dopiralo je jednolično glasanje kukavice: „kukuuuu, kukuuu“. Neke dvije žene u narodnoj nošnji sjedile su na vićevcu i sa dlanom iznad očiju, gledale su u daljinu u pravcu sunca. U tom momentu, izgledale su tako sjedinjene sa vićevcem, kao da ih je neki kipar uklesao u njegovu, od bezbroj nemilosrdnih usjelina napaćenu strminu. Lagano pognuta naprijed, klimajući u ritmu nevoljnih koraka, srednjovječna žena je išla ka štali na bežuljku, vjerovatno da nahrani stoku.  I dok je kaplja rose visjela na vrhu travke, dva krilata mrava žustro su se borila za komad poluosušene kore jabuke. Pogled sa zemlje na nebo vratio mu je elegantni jastreb, koji je vjerovatno vrebao nepažljive miševe negdje između ravnice i tremanja. „Kako li on nas vidi odozgo“, upitao se istovremeno stvarajući slike u svojoj glavi, kao bi to moglo da izgleda. Sunce ja zašlo za oblake. Svježe jutro kao što to zna biti u lipnju na drenoviku,  još je odlučno prkosilo suncu i vrućini. Muškarac razdrljene košulje i sikiricom zadjevenom za kaiš, grabio je je žurno prema gaju, prelazeći jedan od prijelaza preko ograde između dvije njive. Odoljevajući svežini zraka i već vlažnim leđima, ne žaleći napustiti ovaj nepovratni i spokojni trenutak, odluči ostati ležati još koji tren, onako sjedinjen sa beskrajnim daljinama horizonta.

Nakon duže stanke rječnik “Drenovčica-Hrvatski” je opet dostupan na bogeljic.com. Kao i ranije posjetitelji mogu ostavljati svoje prijedloge za nove riječi ili komentare za postojeće unose. Za to se nije potrebno registrirati. Jednostavno ostavite komentar na kraju stranice “Riječnik Drenovčica-Hrvatski”. Stranica je dostupna ili putem menija gore desno ili koristeći ovaj link.

Ovim putem se još jedanput želim zahvaliti svima koji su svojim prilozima omogućili da ovaj rječnik trenutačno broji preko 500 riječi, fraza i izraza.

Bogy

Mali bežuljak sjeverno od moje obiteljske kuće na Drenoviku bio je neka vrsta centra zbivanja u mojoj mladosti. Sa toga bežuljka pružao se prekrasan pogled na dolinu koja se pružala sve do rijeke Trstionice i Termoelektrane u Čatićima na jugozapadu, sela Žitelj na sjeverozapadu a na jugoistoku se pogled pružao daleko do Bijelog Polja i Seoca.

Promatrano sa Visića, sjeverno u jednoj dolini na pola puta prema Megari nalazila se Paljevina. To je bilo jedno od omiljenih mjesta za igru i zabavu ljeti dok smo bili djeca. Igrali smo se meda, klisa, kuma, žmire. Od Paljevine se uskim krivudavim putem spuštajući se dalje prema sjeverozapadu dolazilo do Megare. Inače Megara je ime potoka koji upravo tu izvire direktno iz velike stijene. Megara se u Bjelavićima ulijeva u Trstionicu a ova se ulijeva u rijeku Bosnu. U Megari se nalaze nekoliko manjih i jedna velika špilja. Prema legendi ta špilja koju smo mi zvali jednostavno “pećina” je bila spojena do špilje iznad franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci. Mnogi od nas su pokušavali tu legendu provjeriti ali mislim da to nikome nije pošlo za rukom. I ja sam osobno sa grupom “neustrašivih” kolega naoražan samo “baterijom” (ručna svjetiljka) jedanput probao ispitati kako daleko vodi ta špilja. Ali smo što zbog potrošenih baterija, što zbog mokre odjeće i osjećaja da baš i neznamo gdje smo i kako ćemo se vratiti, ipak odustali i vratili se nazad.

Jugozapadno od Visića nalazio se Grab. Velika zaravan na kojem smo često igrali nogomet. Iz Paljevine se šumskim putem u pravcu sjevera stizalo do Gajina, velike strmine obrasle šumom. Gajine su na sjeveroistoku direktno graničile sa Borovima. Borovi je velika borova šuma. Ta šuma se još zvala i Teševsko Brdo.

Južno od Visića na pola puta do moje kuće nalazila se Ravnica. Ravnica je bila mala zaravan jedva nekoliko desetina četvornih metara na kojem se najčešće palila vatra za 1. Maj. Brijeg koji se supuštao od Ravnice do puta koji je vodio u Dućeviće (Donje selo na Drenoviku) zvao se jednostavno Kosa.

Sjeveroisočno od Visića je bio Brijeg. Mala zaravan na kojem se isto mogao igrati nogomet. Na sjevernoj južnoj strani Brijega nalazile su se velike strimine pa smo često morali daleko silaziti po loptu kada bi bila otišla u aut, što je bila dobra prilika za odmor ostalih igrača. Dalje od Brijega prema sjeveroistoku nalazio se izvor Drenovik. Poznati izvor na kojem je voda takla jako slabim mlazom. Voda sa Drenovika je bila nadaleko poznata kao čista i uvijek hladna, čak i u najtoplijim ljetnim danima. Iako prilično slab izvor vodom je snadbjevao dva povelika sela: Gornje i Donje Teševo. Inače moje selo Dranovik je dobilo ime po toj vodi. Prvi moji preci koji su se tu doselili iz okolice Vareša su upravo blizu te vode napravili prve kuće. Kasniji potomci su pravili kuće nešto malo niže, pa naredni još malo niže ali je ime i sela i izvora ostalo isto iako su u međuvremenu bili prilično udaljeni jedno od drugoga.

Sjeverozapadno od Brijega nalzilo se Osoje gdje su su nalazili pašnjaci i mali ili veći gajevi.

Istočno od Visića nalazilo se Jezero. Nitko nije znao zašto se to mjesto baš tako zvalo. Jezero se u svakom slučaju nije tamo moglo naći. Samo ponekad kada je kiša padala neprestano po dva tri dana u jednoj uvali bi se nakupila voda koja je međutim ipak više nalikovala bari nego jezeru.

Jezero je bilo isto jedno od omiljenih okupljališta omladine i naravno mjesto na kojem smo igrali, a što drugo nego nogomet. Tamo se nalazilo malo igralište koje je bilo ukopano ispod jednog strmog brijega koji se zavijao u obliku slova L. Na taj način je taj mali ukopani stadion izgledao kao da ima prirodne tribine za dvije strane. Bilo je nekih avaturističkih pokušaja da se na tom mjestu napravi stadion u standarnoj veličini, ali je ta ideja brzo odbačena jer se brzo skužilo da je to ipak malo više posla nego što se prvotno mislilo. Mjesto gdje je put koji je sa Drenovika vodio u selo Grmače presjecao brdo iznad Jezera zvalo ve Vićevac.

Sjeveroistočno od jezera nalazio se Gaj a iznad Gaja nalazio se Zagaj ;-). Istočno od Gaja bile su Šljivice a iznad Šljivica nalazila se Stijena. Stijena je bila jedna mala litica po kojoj je vodio put iz Kraljeve Sutjeske prema Gornjem Teševu. Na tom mjestu se odvajao put za Donje Teševo. To mjesto je bio omiljeni vidikovac. Nažalost je ta litica bila pojedincima i zgodno mjesto za odlaganja smeća koje je bacano niz liticu.

Prevoj kojim se protezao put prema Ričici i koja se nalazila južno od Visića zvala se Uplanovice. Taj prevoj mi je ostao u sjećanju kao mjesto na kojem su se zimi često stvarali visoki smetovi i na kome puhao oštar vjetar. Osim toga na taj prevoj su žene ranije često pogledale jer je to bilo prvo mjesto gje su mogle da zapaze muževe koji su se vraćali sa posla iz Jame (Rudnika mrkog uglja).

To su bili mali i veliki kutci moje mladosti i moga zavičaja kojega nažalost više nema. Izblijedile su slike u glavi, sela su nestala, moji mali i veliki kutci zarasli u gusto grmlje i šume. I što više vrijeme prolazi počinju da blijede i imena. To vjerovatno tako biti mora. Šteta.